Dvanaest studenata nekog univerziteta nekog grada i jedan profesor. Nekoliko običnih ljudi, dva cvijeta pored prozora i kaktus. Kutije za šećer, kafu i brašno, iako nikad u njoj nije bilo jer je bila premala. Zavjesa na prozoru iz perioda dok smo svi bili živi, album sa slikama života i nečijih mladosti ruku oči koje nećemo zaboraviti. Kutije raznih cigara, neproliven sok, tri nepoznate žene i jedan čovjek. Maj neke zaboravljene godine, unaprijed bez plana, zaboravljenih razgovora o pticama iz raznih zemalja. Sakriven osjećaj u paučini džepova sakrivenih u džepovima od paučine. Udobna fotelja, popijena kafa i oblaci po plafonu nacrtani svaki svojom rukom. Neki gosti pozvani tek da nisu sami ili su prozvani što su sami, u uglovima nepoznatih soba sa prikrivenom svjetlošću umornog lustera. Iza vrata slika u koju se ponekad i pogleda, ulje na platnu, na ulju more, more. Bokal prazne vode, ljubičast dojam za uvijek isti dio dana, predveče, i nije ništa bilo kao prethodne noći, a ponovilo se sve u pravilnim razmacima, jedna žena, neki čovjek i druge žene, učenik neke generacije, generacija jednog učenika, dva prijatelja, udaljenog glasa broda, bez mahanja, vjetar na slici i u rukama. Knjiga sa obilježenim stranicama, olovke koje rade i koje su možda uspomene iz prošlog mjeseca, ne sjećam se. Listovi novina uredno složeni, nepročitani trenuci provedeni u toj sobi sa drugim rasporedom namještaja od sinoć i neki novi cvrkuti ptica na slikama u boji. Minute zaboravljenih godina koje su presporo prolazile, djeca sa oblutcima na moru ne prave ni pravilne ni ovalne krugove na slici iz glave. Neki poljski cvijet koji nije zgažen slučajnim prolaznikom uvenuo je svojom voljom na dalekoj livadi, iza one šume, iza one vode. Stan neke gospođe koja je konačno pronašla svog muža, ili nekog tuđeg na predzadnjem spratu u gradu kojeg niko nije volio, a svi su odlazili tražeći nešto što opet neće voljeti, ne znam ni šta sam tražio u tom stanu. Zaboravljeni prijatelji nekih prijatelja koji su davno odselili. Da li u njihovim mislima pada snijeg i ruke da li su zalijepljene za smrznute ulice ispod ugašenih lampi. Te žene, te su žene zaboravile koji voz čekaju, ili iščekuju. Pas koji me čeka na uglovima tih ulica, tijesnih potkrovlja nekih podruma. Ljudi koji su me čekali možda jer su znali da neću doći, i ja kojeg sam čekao zaboravivši da neću doći osim putevima kojim sam dolazio i prolazio.